O djeci bez pratnje2018-09-27T11:03:34+00:00

Tko je dijete bez pratnje?

„Dijete bez pratnje je državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva mlađa od osamnaest godina, koja je ušla u Republiku Hrvatsku bez pratnje odrasle osobe odgovorne za njega u smislu roditeljske skrbi sukladno zakonodavstvu Republike Hrvatske, sve dok se ne stavi pod skrb takve osobe, a uključuje i djecu koja su ostala bez pratnje nakon što su ušla u Republiku Hrvatsku.“

Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Narodne novine broj 70/15.

Životno/iz zapažanja i iskustava u praksi:

Riječ je o djeci koja putuju sama i potpuno nezaštićena, pretežno iz azijskih zemalja, izložena raznim rizicima za svoj život, ugroženog i narušenog cjelokupnog integriteta, često potpuno oduzetog osobnog dostojanstva, prava na djetinjstvo i svih prava koja djetinjstvu i djetetu pripadaju te koja nerijetko čine službene statistike i „crne“ brojke nestale djece.

Svakodnevica i osjećaji djece bez pratnje ispunjeni su besperspektivnošću, strahom za vlastiti i život svojih obitelji, nemogućnošću da se zaštite i izraze zbog jezičnih barijera u stranim okruženjima na putu, često su bez osnovnog obrazovanja i pismenosti. Nerijetko su njihovi roditelji platili za njihov „neregulirani“ put kako bi barem njih spasili patnji života u vlastitoj zemlji. Dolaze iz uvjeta rata, krajnjeg siromaštva i bijede, svjedočenja smrti svojih bližnjih i razrušenosti domova i života, smrti druge djece s kojom putuju, s bremenom odgovornosti i misije da dopru do zapada Europe, zaposle se i tako pomažu obiteljima u zemlji podrijetla. Djeca bez pratnje na putu često su „meta“ krijumčara i trgovaca ljudima, žrtve zlouporabe u različite kriminalne svrhe, postaju „djeca ulice“, prose i kradu da bi preživjeli i/ili jer su prisiljeni da zarade i „vrate dug“ za svoje putovanje.

Statistike u svjetskim razmjerima:

Prema podacima UNHCR-a iz Izvješća o globalnim kretanjima za 2015. godinu[2], od ukupno 65 milijuna raseljenih osoba, djeca su činila 51 % svjetskih izbjeglica tijekom 2015. godine. Ističe se kako najviše zabrinjava činjenica da su mnoga djeca bila odvojena od svojih roditelja ili putovala sama. Veliki broj djece u pokretu predstavlja djecu bez pratnje i odvojenu djecu, te je u 2015. godine zabilježeno da je 95.970 djece bez pratnje zatražilo azil diljem Europe.

Djeca bez pratnje u Republici Hrvatskoj pripadaju ukupno procijenjenoj populaciji od oko 100.000 djece bez pratnje u svijetu, koja su podnijela zahtjev za azil. Ostaje nepoznato koliki je broj i što je s djecom bez pratnje koja nisu zatražila azil i koja svakodnevno nestaju bez ikakvog traga, kao i otvoreno pitanje što možemo učiniti da donesemo promjenu.

[2] http://www.unhcr.hr/sto-radimo/165-unhcr/news-and-views/news/288-prisilno-raseljavanje-dosize-rekordan-broj-i-pogada-1-od-svakih-113-osoba

Hrvatska iskustva:

Republika Hrvatska (dalje: RH) je već dulje vrijeme, a izraženije unazad 20-ak godina dio svjetskih migrantskih tokova. Potkraj 1990-ih najprije se javlja potreba zbrinjavanja djece bez pratnje iz zemalja bivše Jugoslavije, jugoistočne Europe i bivših država SSSR-a, a zatim se povećava broj djece bez pratnje iz brojnih afričkih i azijskih zemalja.  Dakle, godinama prije velikog migrantskog „vala“ iz 2015. godine, koji se najčešće naziva „migrantskom krizom“, ovisno o geopolitičkim promjenama u svijetu i u razmacima od nekoliko godina, bilježio se „val“ dolaska/prolaska većeg broja djece bez pratnje. RH je većinom bila zemlja tranzita, a zemljom odredišta u iznimnim slučajevima.

Ta činjenica je odredila i pristup, odnosno izostanak sustavnosti u pristupu prema djeci bez pratnje u RH. Prve naznake sustavnijeg pristupa poticane su od stručnjaka iz prakse, „s terena“ te je 2009. nastao i prvi Protokol o postupanju prema djeci bez pratnje, kao rezultat usuglašavanja, nažalost, samo dva tijela, Ministarstva unutarnjih poslova (dalje: MUP) i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi.

Fenomenologija i potrebe djece bez pratnje zahtijevaju multisektorsko postupanje pa je stoga 2013. Vlada RH donijela Protokol o postupanju prema djeci odvojenoj od roditelja-stranim državljanima[3], kojim su određeni koraci u postupanju te nadležnosti i obveze svih sudionika Protokola: od ulaska djeteta bez pratnje na teritorij RH, gdje ga zatječu djelatnici policije, preko postupanja stručnjaka iz sustava socijalne skrbi, provođenja obaveznog inicijalnog zdravstvenog pregleda, do smještaja u ustanove socijalne skrbi; do pronalaska trajnijih rješenja (povratak u zemlju podrijetla, spajanje s članovima obitelji koji se nalaze u drugim zemljama, postupanje po zahtjevu za azil, itd.).

Sve do 2015. godine fenomen djece bez pratnje ostajao je „vidljiv“ tek užoj stručnoj zajednici u čijoj je nadležnosti i odgovornosti postupanje prema djeci bez pratnje. Povećanje broja djece bez pratnje, heterogenost ove populacije po brojnim kriterijima te sukladno tome, složenost njihovih potreba, uvjetovale su postupno sve snažniji „glas“ stručnjaka iz prakse u inicijativama usmjerenim na povećanje kvalitete usluga, pravila postupanja te uvjete zbrinjavanja i pomoći ovoj krajnje ranjivoj populaciji djece.

S početkom migrantske krize koja je sredinom rujna 2015. godine zahvatila i RH, u najprije uspostavljenom izbjegličkom kampu u Opatovcu, a zatim u Slavonskom Brodu, pružena je privremena podrška i pomoć za preko 650.000 migranata, a 30% te populacije su bila djeca. U prihvatu i zbrinjavanju djece, uz stručne radnike i posebne skrbnike centara za socijalnu skrb (dalje: CZSS), sudjelovali su i predstavnici Hrvatskog Crvenog križa, UNICEF-a, UNHCR-a, fondacije Save The Children i brojne organizacije civilnog društva. Praksa u izbjegličkim kampovima u Opatovcu i Slavonskom Brodu, ubrzo je pokazala nužnost prilagođavanja i promjene prethodno uspostavljenog mehanizma skrbi za djecu bez pratnje i međuresorne koordinacije. Naime, utvrđena je potreba promjene važećeg Protokola iz 2013. te osmišljavanja novog modela skrbi o djeci bez pratnje u gotovo svim sastavnicama: od identifikacije, imenovanja posebnog skrbnika, osiguranja primjerenog smještaja, psihosocijalne podrške, zdravstvene zaštite, spajanja s obitelji, pronalaska trajnih rješenja, osiguranja uključivanja u obrazovni proces i integracije ili povratka u zemlju podrijetla. Slijedom toga, u rujnu 2016. godine Ministarstvo unutarnjih poslova osnovalo je međuresornu radnu skupinu za izradu novog Protokola o postupanju prema djeci bez pratnje, u koju je od siječnja 2017. godine uključena i predstavnica Centra za nestalu i zlostavljanu djecu.

Kad je riječ o osiguravanju usluge smještaja za djecu bez pratnje, od samih početaka zbrinjavanja djece bez pratnje, smještaj se osiguravao pretežno:

  • u prihvatnim stanicama domova za odgoj djece i mladeži za djecu iznad 14 godina starosti (jer je većinom riječ o toj dobnoj skupini),
  • u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi za djecu mlađu od 14 godina, a
  • za djecu tražitelje međunarodne zaštite u dobi iznad 16 godina, smještaj se osigurava u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Kutinu i Porinu.

Također godinama, a naročito u razdoblju od rujna 2015. godine, većina stručnjaka različitih resora uključenih u sustav zaštite djece bez pratnje, posebno stručnjaka iz sustava socijalne skrbi (stručni radnici domova za djecu, domova za odgoj djece i mladeži, centara za socijalnu skrb i posebni skrbnici), ocjenjuju kako je postojeći model smještaja djece bez pratnje neprihvatljiv u odnosu na različite kriterije te kako je za djecu bez pratnje neophodno osigurati smještaj u zasebnoj ustanovi. Drugim riječima, smještaj djece bez pratnje u različite domove socijalne skrbi (posebno domove za djecu s problemima u ponašanju) i prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite reflektira brojne teškoće, uvjetovane dominantnim elementom „razasutosti/usitnjenosti resursa“ na gotovo čitavom teritoriju RH, a time i nedostupnošću potrebnih usluga.

Trenutno se smještaj osigurava u ustanovama socijalne skrbi u Zagrebu, Osijeku, Karlovcu, Ivancu, Rijeci i Splitu za 30-ak djece bez pratnje (broj djece varira s obzirom na njihove učestale bjegove iz ustanova[4]). U većini od navedenih šest ustanova djeca bez pratnje su smještena u odgojne skupine zajedno s ostalim korisnicima. Pred odgajatelje i vodstvo ustanove postavljaju se znatno povećani zahtjevi za osiguranjem primjerenog tretmana i skrbi za sve kategorije korisnika, promjenom organizacije rada i angažiranje dodatnih stručnih radnika ili reorganizaciju rada postojećih stručnih radnika za rad s djecom bez pratnje.  U ovakvoj situaciji svi su „na gubitku“ i pred sve se postavljaju očekivanja za koja je jasno da se ne mogu ispuniti – nije izvedivo da nepripremljeni i needucirani stručnjaci adekvatno rade s djecom bez pratnje i istovremeno pružaju potrebnu skrb djeci državljanima RH.

Također, djeci bez pratnje potrebno je osigurati različite oblike zdravstvene zaštite, od inicijalnog zdravstvenog pregleda, preko zdravstvene zaštite i usluga do konkretnih medicinskih intervencija, koje uključuju i potrebu za tretmanom dječjeg psihijatra, posebno uzimajući u obzir intenzitet pretrpljene traumatiziranosti različitim uzrocima svakog djeteta bez pratnje.

Uza sve, nužno je osiguranje prevoditelja, što je veliki izazov i za područje Zagreba, a u manjim sredinama je gotovo neizvedivo.

Kako je već naznačeno, sustavu koji se pokušalo uspostaviti važećim Protokolom, godinama se opiru pokazatelji u neposrednoj praksi: u prostornom, u pogledu stručnih kapaciteta odgajatelja i posebnih skrbnika, nemogućnosti održavanja redovitih, ciljanih edukacija za stručnjake u radu s djecom bez pratnje, fluktuacija stručnih radnika u sustavu socijalne skrbi, izostanak baze podataka o djeci bez pratnje, teškoće osiguranja odgovarajućih prevoditeljskih usluga, kao i u financijskom pogledu.

Uz navedene teškoće u pogledu organizacije sustava, stručnih kapaciteta i dostupnosti usluga, bilježi se i velik broj bjegova, odnosno nestanaka djece bez pratnje iz ustanova u koje su smješteni, što s jedne strane generira nove rizike za samu djecu, a s druge strane povećava „pritisak“ odgovornosti stručnjaka koji s njima rade u uvjetima izostanka instrumenata dostatne zaštite i potpune posvećenosti specifičnim i izrazito složenim potrebama djece bez pratnje.

Osim podatka da je u zadnjih oko godinu dana u RH na smještaju u domovima oko 40-ak djece bez pratnje, uz kontinuiranu fluktuaciju (bjegovi i dolasci nove djece), u uspostavi primjerene zaštite i skrbi, nužno je imati na umu mogućnost povratka određenog broja djece bez pratnje iz zapadnih zemalja Europe, kao i povećanog ulaska na teritorij RH iz Srbije ili Bosne i Hercegovine, kao zadnjih zemalja na „izbjegličkoj ruti“ (Grčka, Turska, Bugarska, Makedonija) prije ulaska u prostor Europske unije.

[3] https://vlada.gov.hr/UserDocsImages/Sjednice/Arhiva/104.%20-%2017.pdf

[4] Podaci Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku dostupni za potrebe projekta „Djeca izbjeglice i migranti u Hrvatskoj“.

Potrebe

Udruga Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, u partnerstvu s organizacijom Save the Children provodi projekt „Djeca izbjeglice i migranti u Hrvatskoj“, u kojem je tijekom siječnja 2017. godine provedena analiza i procjena potreba djece bez pratnje. Navedenu procjenu potreba provele su doc. dr. sc. Ivana Jeđud Borić (Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i doc. dr. sc. Barbara Herceg-Pakšić (Pravni fakultet Sveučilišta u Osijeku). Cilj provedene procjene potreba sastoji se u doprinosu izgradnji kapaciteta u sustavu, odnosno edukacije stručnih radnika koji rade s djecom bez pratnje i davanju preporuka u pogledu različitih aspekata skrbi o djeci bez pratnje. U okviru projekta osnovan je Savjetodavni odbor[5] u koji su uključeni stručnjaci iz nadležnih tijela državne uprave, međunarodnih i organizacija civilnog društva, s relevantnim znanjima i iskustvima u području zaštite djece bez pratnje.

Ukratko rečeno, skrb o djeci bez pratnje u RH opterećena je sljedećim problemima koji traže žurna, sustavna rješenja:

  • smještaj: većinom u domove socijalne skrbi za djecu problemima u ponašanju na području cijele RH (djeca bez pratnje većinom ne pripadaju populaciji djece s problemima u ponašanju); oko 10-ak djece smješteno u prihvatilišta za tražitelje azila, zajedno s odraslima

  • stručni radnici većine domova/centara za pružanje usluga u zajednici nisu educirani za rad s populacijom djece bez pratnje (čije su potrebe brojne i kompleksne) – teškoće u adekvatnom odgovoru na zahtjeve rada s djecom hrvatskim državljanima i istovremeno s djecom bez pratnje smještenom u njihove ustanove

  • nedostatak prevoditelja (za farsi, paštu, urdu i arapski jezik kojima najčešće govore) na području cijele RH, gdje su djeca bez pratnje smještena (jezična barijera: nemogućnost komunikacije, nemogućnost zadovoljenja osnovnih potreba)

  • zdravstvena skrb – nužno redovito provođenje inicijalnog zdravstvenog pregleda (radi isključivanja bolesti, ozljeda, zaraznih bolesti, procjene dobi, utvrđivanja znakova eventualnog zlostavljanja koje je dijete trpjelo na putu), kao i pružanje potrebne zdravstvene zaštite

  • uključivanje u obrazovanje i učenje hrvatskoj jezika, neophodno što prije nakon smještaja

  • posebni skrbnici – većinom se imenuju stručni radnici centara za socijalnu skrb, koji su pored skrbništva ionako opterećeni brojnim redovnim poslovima; stoga često nisu u mogućnosti biti dostupni djeci bez pratnje u pružanju skrbi i zaštite

[5] Podaci Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku dostupni za potrebe projekta „Djeca izbjeglice i migranti u Hrvatskoj“.

Dodatni izvori informacija:

  1. Preporuka pravobraniteljice o zaštiti djece stranaca bez pratnje, od 30.1.2017. godine http://www.dijete.hr/websites/dijete.hr/index.php/hr/vijesti-othermenu-98/2621-preporuka-pravobraniteljice-o-zatiti-djece-stranaca-bez-pratnje.html
  2. Zbornik radova Djeca bez pratnje 2008.

TKO SU DJECA BEZ PRATNJE?

Dijete bez pratnje je državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva mlađa od osamnaest godina, koja je ušla u Republiku Hrvatsku bez pratnje odrasle osobe odgovorne za njega u smislu roditeljske skrbi sukladno zakonodavstvu Republike Hrvatske, sve dok se ne stavi pod skrb takve osobe, a uključuje i djecu koja su ostala bez pratnje nakon što su ušla u Republiku Hrvatsku.

PROČITAJ VIŠE